U prošlom postu, objavio sam pjesmu, u kojoj je tata opjevao krušku Stipanku, koju braća nikad nisu podjelila i koja je bila simbol sloge i zajedništva u ona vremena i u onim područjima tatinog zavičaja. U današnjem postu , tj pjesmi, u središtu je opet kruška, ali kruška Jerbasma, čiji kalem je tata donio iz njegovog rodnog kraja. Mladica je kalemljena u našem vočnjaku u Ivankovu, gdje je Jerbasma , danas stasala u pravo drvo, koje podsjeća na krušku "Stipanku", i vraća uspomene iz nekih davnih vremena.
Poklanjam Vam još jednu tatinu pjesmu:
JERBASMA
Tamo pokraj puta ,
raste kruška žuta.
Jedina je u ovome kraju,
dobro znana starom zavičaju.
Tamo pokraj puta ja zasadi divljaku malenu,
na nju nakalami krušku spominjanu.
Kalem sam joj iz Bosne donio
i divljaku tako kalamio.
Da ostane vječno u mom srcu,
darovah je Slavonskome suncu.
Tamo ravno , kruški preko puta,
dva jablana , k'o na straži stoje
i čuvaju uspomene moje.
Kraj njih malen 'rastić stoji,
donijeli ga prošli snovi moji,
s Metaljke , di tri guvna biše,
gdje mi stari žito ovršiše.
Bješe malen, samo sa dva lista,
što iz žira samo promoliše, tad ga moje ruke zagrliše.
Dvadesetog srpnja dvije tisućite , baš na svetoga Iliju,
nejakog ga donijeh ja u Slavoniju.
I za pravo čudo zemlju privolio,
baš k'o i ja kad sam nejak bio.
Prihvatio slavonsku ravnicu,
te mlad raste k'o u mome srcu.
Tamo gdje se stari đeram klati,
što životu neda stati.
Novi štagalj raširio krila,
u njemu su znamenja mi mila.
Čuva stare uspomene moje,
tu alati i oruđa stoje.
Milov'o ih i čuvao jako,
da ih vidi i pogleda svako.
Da svi oni , koji kad god svrate,
tu težačku ljubav da prihvate.
Ispod pjesme tata je napisao slijedeći tekst:
Jerbasma je kruška moga rodnog kraja , jablani i hrast su moji snovi i velike uspomene na djetinjstvo i rodni kraj, a đeram i štagalj koji sam sagradio i sve što se u njemu nalazi je moja pretočena ljubav rodnog kraja u ovu dragu Slavonsku ravan.
Ivankovo , 11. siječanj 2008. godine
Paško Barunčić - mali
četvrtak, 19.03.2009.
STIPANKA KRUŠKA
Nažalost, ovaj post započinjem tužnom činjenicom. Naime, jučer je u Kiseljaku u R BiH, nakon duge i teške bolesti preminuo Danilo Barunčić, sin Mladena, pa je tata otišao na sahranu.Sahrane su uvijek tužni obredi, iako tako ne bi trebalo biti, jer nas Crkva uči da je to samo prijelaz sa ovoga svijeta u onaj obećani, gdje ćemo se svi jednoga dana preseliti. Upravo ovaj trenutak ljudskog života, zvani "umiranje", potakao me je da objavim još jednu tatinu pjesmu, koja također vuče korjenje iz rodnog kraja, koja govori o slozi među čeljadima i nakon odlazaka, podjela,...
STIPANKA KRUŠKA
Stipanka je kruška moga zavičaja,
i jedna , jedina moga rodnog kraja.
Šukundjed Jure, divljaku je kalamio,
kad od Sinja, mlađan bješe ovdje doselio.
U Pajića mejama je rasla,
i u stablo gordo , veliko izrasla.
Pod njom pradjed Jakov 'ladovao,
svoje brojno stado plandovao.
Uz pojatu prvu što je Jure sagradio,
Stipanku je krušku djedu Peri ostavio.
Kruška ime po Stipićima nosi,
trista ljeta vremenu prkosi.
Najsilnija za sedam je braće,
što Stipanku dobiše od ćaće.
Kad su braća imanje dijelila,
Stipanka je jako ostarila.
Sve su skladno podijelili oni,
a zbog kruške srce ih zaboli.
Mi Stipanku dijeliti nećemo,
u nju simbol zajedništva sad mećemo.
Nek' je sviju od našega roda ,
dok je starost doprati do groba.
Stipanku smo svi zajedno brali,
i njenoj se slasti radovali.
Kad smo djeca il' odrasli bili,
često smo se oko nje kupili.
Svi su za nju znali
u tom starom kraju,
za Stipanku krušku
u mom rodnom zavičaju.
Ispod pjesme tata je napisao slijedeći tekst:
"Pjesma je napisana baš zbog kruške koja je bila najstarija u cijelom kraju. A sve se dogodilo baš kako i piše. Braća je nikada nisu podijelila, a bilo ih je 7-mero braće i 1 sestra, zbog toga što je uistinu bila i ostala do svoga konca , simbol zajedništva.Kalemio ju je šukundjed Jure koji je doselio iz okolice Sinja. Tu je bila i prva građevina. Pradjed Jakov je poslije pravio kuću u samom selu Pajićima. Pa djed Pero , drugu također u Pajićima. Treća, najveća je sagrađena u Barunčićima, u kojoj sam se i ja rodio.
Ivankovo , 21. studeni 2007. godine
Paško Barunčić - mali
|
utorak, 10.03.2009.
IMENJACI
Evo, kako sam u posljednjih par postova, objavio nekoliko pjesama, koje je tata sam napisao, i u ovom postu , s Vama ću podijeliti još jednu tatinu pjesmu. Mnogi tatu pitaju, "Ako je on mali Paško, tko je onda veliki Paško?". Pa evo to je tata ispričao u stihovima, ispod fotografije "Paška malog i Paška velikog sa obronaka Pajičkog groblja". Ugodno čitanje:
|
IMENJACI
Živi Paško veliki i mali,
od rođenja , tako su nas zvali.
Ime su nam po mom djedu dali,
a zvao se Paško Pandža – stari.
I svi drugi, u starome kraju,
Po tom starcu ime dobijahu.
Štap mu čuvam, amajliju staru,
k'o Gospinu sliku na duvaru.
Sinovi smo dva rođena brata,
rodila nas Ivuša i Kata.
Prva Pandža a Škarica druga,
obe mlade obavila tuga.
Oba Paška bez oca su rasla,
pa im tuga u kosti urasla.
Mali Paško još je gore proš'o,
tek povoje što je napustio,
roditelja oba izgubio.
Gojili ga sestrice i braća,
A stric Niko , bio drugi ćaća.
Rodni kraj smo davno ostavili,
al' ga nikad nismo prežalili.
Stoga često rodnoj grudi svrate,
na grobove Ivuše i Kate.
Sobom vode djecu i unuke,
očinske im pokazuju humke.
Svi da pamte, kazuju i znaju,
da su kosti pređa u Pajića 'rastovome gaju.
Vole oni Barunčiće svoje ,
sve Pajiće i sva druga sela ,
što su nekad bila,
a zidine sad im gusta šuma skrila.
Vole rijeke, potoke i sela,
svoj Studenac i sva vrela druga,
u toj vodi sad stanuje tuga.
Srasli puti, sve staze i njive,
u šikari djetinjstvo se krije.
Oba Paška nasmijana lica,
tugu kriju u dnu svoga srca,
mladima je neće ostaviti,
sa sobom će je u groblje ponijeti.
Dok svijate svoja nova gnijezda,
nek' vam svijetli ta Danica zvijezda.
Blagoslov vam stari ostavljamo,
Uz njeg' vazda s vama počivamo.
Mi od starih, primismo ga prije,
nek' je s vama dok se zadnje gnijezdo svije.
Nek' sve blista u novome kraju,
u vašemu novom zavičaju.
Neka tuga nestane sa nama,
Vaša sreća , nama uvijek draga.
Kako sada, a i kad nas nije,
naše srce uvijek za vas bije.
A sad znate, ako niste znali,
'ko je Paško veliki i mali,
'ko vas voli i nad vama bdije,
sačuvajte imidž familije.
Poštujte se i volite jako,
nek' vas potom prepoznaje svako.
Ispod pjesme tata je napisao slijedeći tekst: "Kako čovjek stari , sve se više vraća djetinjstvu, sve je jača nostalgija i sjeta za onim što je nedokučivo. Sve mu je bliže jučer nego sutra. U ovoj pjesmi su stvarna dva lika i stvarni događaji opisani a mogao sam uzeti i bilo koga drugoga, ne bi se puno razlikovali , jer smo svi slični i po naravi i po ponašanju i po osjećajima, volio bih kad bi i mlađi takvi bili.
A sve sam ovo napisao da bi vazda ostali sa vama.
Stric Niko mi je u jednom od mnogih razgovora rekao: „ Sinko ja sam došao 'vamo, da bi vazda ostao sa vama !“"
Ivankovo , 25. prosinac 2006. godine
Paško Barunčić - mali
|
<$TekstKomentara$> (<$AutorKomentara$> <$DatumKomentara$> <$VrijemeKomentara$>)
|
|
OBAVIJESTI 
